Noćas "prelazimo" na "zimsko računanje vremena", biće dva ujutru (uskoro
), pa NEĆE biti tri ujutru, već će opet biti dva ujutru. I koliko god rutinski i prozaično bilo - meni je to neopisivo zanimljivo, iz najmanje dva razloga:
- Vreme može da teče onako kako se mi ljudi dogovorimo da - teče
. Naše, ljudsko vreme je stvar čistog i jasnog dogovora, a toga se setimo samo kad ga, dvaputa godišnje, ovako "menjamo" i dogovorom imamo šansu da ponovo proživimo "meren" jedan sat svog sopstvenog vremena. Dakle, ako (sasvim ljudski) nešto "zabrljamo" noćas između dva i tri ujutru, imamo divnu šansu da sve popravimo u sasvim novom, poklonjenom satu.
- Vreme je neopisiva dragocenost poklonjena svakom od nas, (jedna od najvažnijih, ako ne i jedina - uz dobro zdravlje), prema kojem se ljudi (često i nepotrebno) odnose kao da je uvek nadoknadivo ili da je beskrajno i nepotrošivo.
Najbolju stvar o vremenu, onako kako ga ljudi ustvari poimaju i kad odrastu, reklo je jedno dete u čuvenoj knjizi "Olovka piše srcem" :
"Početak je kad sam se ja rodio, a kraja nema"
Dete je govorilo o "početku" i "kraju", a ne o vremenu, ali se meni tako dobro uklapa i u naše "prećutno" merenje vremena.
I u naše poimanje o tome šta je "prolazno", a šta "večno", jer je jedan od paradoksa u načinima na koji trošimo i "osećamo tok" svog vremena da sasvim kratki trenuci "zauzimaju" osećanje večnosti, a "godine i decenije" osećanje prolaznosti.
Dva ujutru je. Prvi put.
Ovaj poklonjeni sat ja ću potrošiti na sećanje na "izgubljeni sat" pri "prolećnom računanju" vremena. Bio je to sjajan sat.

