Žene, Ustav, Srbija, Evropa – kakva je budućnost?
Svedočim kampanji o promeni Ustava. I sa teskobom mislim o tome kako na trenutke izgleda gore nego 1990.-te kad su donosili ovaj važeći Ustav. Prvo, tajnije je od načina na koji je taj Ustav donošen u jednopartijskoj Skupštini. Niko ne zna o čemu piše u predlogu Ustava, o kome je (kao) postignuta negde saglasnost, tajno je kao da se radi o dokumentu u kojem je otkriće o hladnoj fusiji, besplatnoj energiji ili putovanju kroz vreme, pa nikako ne sme da se sazna, a nacionalni naboj koji prati samo jedno od rešenja za Ustav je kampanjom podignut toliko da se više niko ne usudjuje ni da zapita koliko su sa modernim evropskim rešenjima saglasne ostale odredbe Ustava. Drugo, slušamo samo o političkim dogovorima kad je Ustav u pitanju i to «poslednjih» donosilaca odluka – ništa stručne, ništa javne, ništa sektorske, ništa građanske rasprave, makar kao prilika da se kaže «super je!», a izgleda da ipak nije. Treće, sva je prilika, da bilo ko, ko se usudi da javno kritikuje i način i tekst (o kome nemamo pojma) predloga Ustava, ima da prođe kao kritičari Ustavnih amandmana iz 1974.-te (tužan i ciničan paradoks je da oni koji su TADA stradali, jer su javno i glasno izrekli kritiku, danas učestvuju u tom poslu S DRUGE strane!). Tekst je tajna, a kampanja o tekstu je javna. Pa, sad ti vidi kako da iskažeš kritiku i mišljenje, a da te se ne dočeka sa omalovažavanjem, diskvalifikacijom i stavom da «ima ko treba da zna šta piše u predlogu Ustava», a zamislimo samo zbir predrasuda i bahatosti koje bi provalile u obliku komentara na pitanje (stav, zahtev, kritiku) «a kako je regulisan položaj žena za budućnost, kako ljudska prava, manjinska prava, ženska ljudska prava, kako volja za evropskim integracijama, kako sloboda odlučivanja o rađanju, kako rodna ravnopravnost, kakve vrednosti promoviše predlog Ustava?» Lako se naježim od komentara koje čujem «da je tekst Ustava stručan, da ne treba društvo da ga komentariše, jer nije stručno?!» Eeej, alo?! Ustavom se izražava naša saglasnost da živimo po nekom sistemu vrednosti, Ustavom garantujemo prava, Ustavom regulišemo kakva je država u kojoj želimo da živimo, pa kako može sve to da bude tajna u koju su upućeni samo posvećeni stručnjaci?! Da je najbolji, potpuno idealan, savršen i za primer svim drugim državama i društvima, predlog Ustava NE MOŽE DA BUDE TAJNA. I to je osnovni problem koji rađa teskobu i nelagodu. Ako prećutimo nedpustivu tajnost o tekstu, teško da ćemo kasnije imati prilike (ili prava, zavisi od teksta) da kao pojedinci ili organizacije glasno progovorimo o eventualno lošim rešenjima koja će u tajnovitoj tišini biti ugrađena u Ustav. Možemo da glasamo ili ne, na najavljenom budućem referendumu o predlogu Ustava, ali ako tako bude, možemo i da tražimo da političke stranke NEMAJU izborne kampanje, jer šta te briga da te informišu o sadržaju svojih stranačkih programa, ako hoćeš – izađi pa glasaj, ako nećeš, koga briga! Neobično je važno da naš budući Ustav bude donet i ženskim glasovima,a da bi mogle da glasamo, MORAMO da znamo kako predlog Ustava opisuje naš kvalitet života u budućnosti. Ako to bude velika tajna, nećemo imati ni prostora ni vremena da kažemo ŠTA MISLIMO o predlogu. A kako da glasamo o nečemu o čemu nemamo nikakvo mišljenje? Da verujemo nekome na reč? Kome? I zašto? Hoćemo moderna evropska rešenja, hoćemo čitko i jasno zapisana rešenja o civilizacijskim vrednostima koje se tiču kvaliteta života žena. I muškaraca i nacionalnih zajednica i dece i celog društva. Reda mora da bude, a rasprava u predlogu Ustava i tekst Ustava moraju da bude JAVNI. Tu tajnama nema mesta. Inače će svi poroci države biti zaštićeni tajnama, a za javnost kao vrlinu društva uopšte neće biti mesta.
