Noćas u 02.00 (po našem vremenu, sviđa mi se to vreme, priličan broj finih doživljaja mogu se desiti u to vreme ), počinje manifestacija i ceremonija dodele Oscar-a u svim kategorijama, a za 2009. godinu. Satima pre tog trenutka, naravno, trajaće "ulasci slavnih po crvenom tepihu", rašće znatiželja i "padaće" komentari o tome "šta je ko obukao" i slušaćemo beskrajan niz kratkih intervjua o nadanjima, očekivanjima, uzbuđenjima i naravno - mogućim iznenađenjima.

Biće opklada, suza, beskrajne radosti i slavlja pobednika i svega onog magičnog i čarobnog što filmovi sobom nose. Biće svega za opuštanje, dobru zabavu i "deljenje" navijačkih strasti za sopstvenim favoritima, za uživanje u vrhuncu jedne filmske godine....

Bivajući potpuno "zaluđeni filmofil", obično ne propuštam "dodele Oscar-a", ne zbog glamura i "pratećeg  blještavila", već zato što tu, na jednom mestu, bude sve ono najbolje iz filmske produkcije prethodne godine.

I obično, ritualno, svake godine (najčešće oslonjeno na splet slučajnosti i okolnosti, ponekad nasumičnim izborom, kako-kad) odaberem neki film, muziku ili glumce uz koje dočekam samu ceremoniju, nešto što "me prati" ceo taj dan i pravi lični, mali dan kojim "slavim" sve ono fino i tanano što umeju da nam pruže stvarno dobri filmovi.

Ove godine mi je to Antonio Banderas, muzika "Los Lobos" i filmovi "Desperados" i "Once Upon A Time In Mexico" i sve drugo vezano za marijače, meksičke pejzaže i čudesnu, na drugim mestima nepostojeću, prelepu patetiku i melanholiju koje ti filmovi, njihova muzika i sve priče od kojih su filmovi pravljeni nose sa sobom. Sve što je potrebno za - vreme uživanja...