O suštini nesporazuma
Ima društvenih problema koji se neprestano migolje rešavanju i stvaraju sopstvene komplikovane «petlje» za one koji rešavaju udaljujući ih od rešenja direktnom srazmerom – što više «petlji», to je rešenje sve dalje i dalje, sve dok se ne obesmisli svaki pokušaj rešavanja. Kad se to uoči, treba zastati, duboko udahnuti i potražiti odgovor na pitanje «u čemu je suština nesporazuma koji stvara «petlje»?». Problem neravnopravnosti žena je jedan od takvih problema. A u čemu je suština nesporazuma? Žene su u situaciji da od svih (ili bar od neophodne većine) koji su izgradili mehanizme neravnopravnosti naprave saveznike za promenu svog statusa i da im raznim metodama objasne da bi za sve bilo mnogo bolje da doborovoljno promene stanje neravnopravnosti. Da bi imale bilo kakvu nadu u uspeh tog posla, moramo se organizovati, kazati šta nam je misija, šta su ciljevi, praviti akcije, govoriti, objašnjavati, organizovati grupe za pritisak, učiti sva pravila, upotrebljavati ih i onda ih menjati. I sve to – ISTOVREMENO. Suština nesporazuma koji je stvorio neravnopravnost ostaje pri tome sakrivena, jer nakon što analiziramo istorijske i društvene uzroke neravnopravnosti i opišemo današnje stanje, mi se bavimo ostvarivanjem naših predloga za promenu tog stanja, a svi oni kojima takvo stanje uopšte ne smeta treba da odlučuju o promenama! A u suštini je NASILJE. I svaki pokušaj da se NASILJE drugačije nazove stvara «petlje» i nama koje se možda ustežemo da imenujemo suštinu nesporazuma nasiljem i drugima koji ne žele da menjaju i zato imaju čitavu listu OPRAVDANjA ZA NASILJE, od tzv. ženinog slobodnog izbora, preko ućutkivanja do neporecivosti «da je oduvek tako bilo».
Postoji za nas još jedan «baš naš!» primer stvaranja «petlji» u društvenom problemu i skrivanja suštine nesporazuma, a to je nikada izrečen jasan stav o čemu se ustvari sporimo kad su devedesete u pitanju? I suština je opet u NASILJU, a učesnici u rešavanju problema devedesetih dele se na one koji su nasilje javno zagovarali (i u proizvodnji nasilja zdušno učestvovali!), na one koji su «navijali» za nasilje bez otvorenog stava i na one koji su jasno i javno ili ćutke i povučeno bili protiv nasilja. Ali NASILJE nije tema, tema je «petljom» problema pretvorena u problem «da li su te tri grupe IMALE PRAVA na svoje stavove?» Pa se prvi bave zagovaranjem Memoranduma SANU iz osmadesetih, drugi «prirodnim pravima» na odbranu i samodbranu, a treći imaju isti problem kao i žene – da ISTOVREMENO objasne da su IMALI PRAVA na stav protiv nasilja i da otkriju suštinu problema. Postoji i druga «petlja» problema koja od ove tri grupe pravi dve grupe. Prva grupa, koja devedesetima zamera što NASILJE NIJE USPELO i druga grupa, koja devedesetima zamera što je NASILJE ZAPOČELO. I to uopšte NIJE problem samo političara/ki ili institucija, kao što to NIJE ni neravnopravnost žena, to je NAŠ, zajednički, društveni problem stvorene «petlje» problema jer nećemo da izgovorimo suštinu nesporazuma kojim se bavimo, a to je NASILJE, sklonost ka nasilju, opravdavanje nasilja, nasilje nad institucijama i procedurama, licemerje «kontrolora» nasilja, nasilje koje je kod nas stvorilo svojevrsnu «kulturu nasilja». I zato je «petlja» sve čvršća, a rešenje problema izgleda sve dalje. Političari/ke koji/e pripadaju grupama iz «petlji» samo u javnosti (izborima, upotrebom vlasti ili kampanjama) kao argument pokazuju broj pripadnika društva koji pripadaju pojedinim grupama, ali bez namere da se suština nesporazuma otkrije i zato je taj ukupan broj pripadnika društva sve manji i manji, kao što je i vrlo mali broj žena prisutan u učešću u javnom odlučivanju. Ljudi ne vole kad znaju u čemu je suština nesporazuma, kad znaju da svi to znaju, ali niko neće da KAŽE ili uradi nešto. To liči na ono «agresivno ćutanje» koje ponekad imamo popodnevima i večerima u svojim kućama, u svojim porodicama sa istim razlozima – skrivamo suštine svojih nesporazuma.
Imamo li izbor? O, da, naravno! Nazovimo problem pravim imenom i otklonimo «petlje», odrecimo IKOME pravo da prećuti NASILJE, odrecimo to pravo zakonima, društvenim uzorima, političkim porukama, radom institucija. Devedesete su godine NASILJA nad svima nama, i onima koji su zagovarali i sprovodili nasilje i onima koji su navijali za nasilje i onima koji su bili protiv nasilja i fer je reći da je nepravda, ali da za TO iz prve dve grupe (osim onih optuženih za najstrahotnija ratna nasilja) niko neće biti kažnjen, stvarno. Ali, ako prećutimo suštinu nesporazuma koji živimo, bićemo na duže vreme opet kažnjeni SVI nedostatkom kvaliteta života i to iz straha onih koji su zagovarali ili navijali za nasilje da će biti kažnjeni samo ONI. Kao što , u suštini, manji broj interesnih društvenih grupa muške društvene moći ima strah od uklanjanja nasilja nad ženama i ostvarivanja ravnopravnosti, pa trpe sve žene. Hoćemo li napraviti taj izbor? Hoćemo li 2010 da pogledamo unatrag sposobni da kažemo «devedesete su bile nasilje, a prvih deset godina ovog veka borba protiv nasilja, otklanjanje «petlji» problema i otkrivanje suštine društvenih nesporazuma»? Žene to mogu, možemo li svi?
