Licemerje (hypocrisy) je jedna od najčešćih "pojava" u ljudskoj komunikaciji o čijim mnogobrojnim negativnim svojstvima će se skoro svi brzo složiti, o čijoj nepoželjnosti će skoro svi brzo glasati ZA, o čijim štetnim posledicama će skoro svi brzo imati sijaset "primera iz života", a zatim mirno nastaviti da je primenjuju u sopstvenom ponašanju, ne videvši u tome ama baš ništa čudno. To je takozvana "dvostruka licemerska petlja" u ljudskom ponašanju. I kad osuđujemo licemerje, dajemo sebi za pravo da budemo - licemerni. Go figure.

Ljudi su potpuno šašava bića.

Poreklo reči licemerje, odnosno etimologija reči "hypocrisy" kaže:

From Middle English ipocrisie < Old French ypocrisie < Late Latin hypocrisis < Greek ?π?κρισις (answer, stage acting, pretense) < ?ποκρ?νεσθαι (to play a role, pretend) < ?π? (under) + the middle voice of κρ?νω (to separate, judge, decide) < Proto-Indo-European base *krei- (to sieve, to discriminate, to distinguish). The Greek word evolved from ?ποκρ?νομαι (to separate gradually) to ?π?κρισις (answer) to ?ποκριτ?ς (actor, pretender, hypocrite).

Licemerjem kao pojavom bavili su se razni mudri ljudi ostaviviši nam svoje rečenice za citiranje:

• "Do as I say, not as I do." - Anonymous

• "Hypocrisy in anything whatever may deceive the cleverest and most penetrating man, but the least wide-awake of children recognizes it, and is revolted by it, however ingeniously it may be disguised" - Tolstoy

• "The only vice which cannot be forgiven is hypocrisy. The repentance of a hypocrite is itself hypocrisy." - William Hazlitt

• "A conservative government is an organized hypocrisy." - Benjamin Disraeli

• "Ostentation is the signal flag of hypocrisy." - Edwin Hubbel Chapin

• "Hypocrisy is the homage that vice pays to virtue." - Francois De La Rochefoucauld

• "Manners are the hypocrisy of a nation." - Honore De Balzac

• "Superstition, idolatry, and hypocrisy have ample wages, but truth goes a-begging." - Martin Luther

• "Hypocrisy is the lubricant of society." - David Hull

• "At the entrance of a second person, hypocrisy begins." - Ralph Waldo Emerson

• "We are all hypocrites. It is in our very nature to be so. So much so that even our protestation of hypocrisy is, in itself, patently hypocritical." - Claire Worthington

• "Now you welcome me to a town called hypocrisy."- Ian Watkins, LostProphets, A Town Called Hypocrisy.

Ljudi se retko ili teško odlučuju na kojim sve mestima im najviše smeta kad se "jedno priča, a drugo radi", da li je to u privatnom životu, na poslu kojim se bave i koji im "oduzima" veći deo dana nego privatan život, u društvu u celini, u medijima, pri susretima sa "prijateljima" koji ponekad ostavljaju gorak ukus uzalud izgubljenog vremena potrošenog samo na licemerne razmene lažnih ljubaznosti i praznih priča....na kraju se najčešće odlučuju - za događaje iz društva u kojem žive strasno osuđujući druge za mnogo stvari koje bi i sami uradili "da su na njihovom mestu".

A u neposrednoj blizini svih nas su bića praktično nesposobna za licemerje - naša sopstvena i tuđa DECA. I šta radimo sa njima? Umesto da se (ako smo zaboravili kakav smo svet gledali dok smo i sami bili deca) učimo od njih iskrenosti, otvorenosti i komunikaciji bez licemerja - mi najčešće njih učimo licemerju i to zovemo vaspitavanjem, odgajanjem i odrastanjem. Odsustvo sposobnosti za licemerje je najčešći razlog zašto doba ranog detinjstva zovemo "dobom naivnosti i nevinosti, dobom iskrenosti i bezbrižnosti". A posle većim delom svog odraslog života, ponašajući se potpuno drugačije - "kao" žalimo za tim dobom, što je licemerno, naravno.

Ko god dvaput razmisli mora uvideti kako je strah od međusobne iskrenosti i volja za licemernim ponašanjem potpuno šašava stvar u ljudskom ponašanju. Ta volja da se prikazujemo "kao neko drugi", a ne "kao ono što stvarno jesmo" i još da pri tome pravo da se tako ponašamo smatramo samo svojim prirodnim pravom, ali ne i pravom drugih, često nas onemogućava da i do sebe i do drugih - dopremo. A paradoks je u tome što je to najčešći cilj - dopreti do druge osobe, razumeti se, prihvatiti, biti. Postojati iskreno u komunikaciji sa drugima.

I onda, prirodno, ljudi od licemerja naprave - društvene modele, naprave institucije, kreiraju čitav sistem pravila kojima se licemerje uspostavlja kao jedno od sredstava komunikacije. Takvi modeli, naravno, neminovno stvaraju - nepravde u društvu. Ljudi nepravde vide, osećaju ih na sopstvenoj koži, ali ih retko ili nikako dovode u vezu sa - licemerjem kojem su, u većini, skloni. Kada licemerje porodi nepravdu, ljudi se okreću "velikim rečima" koje su nespojive sa licemerjem i tako često zatvaraju "krug nemoći" zaboravljajući na sosptvene sklonosti ka hipokriziji.

Licemerje (društveno) ljudi najčešće vezuju za politiku, za javnost, za crkve, za autoritete raznih vrsta, za sve one koji javno izgovaraju kako bismo se trebali ponašati. I takvo licemerje ljudi, s pravom, najčešće - osuđuju. Licemerje (privatno) ljudi najčešće vezuju za sopstveno pravo (koje privatno odriču drugima) da se tako ponašaju i retko ga , ili nikada - osuđuju. Češće ga smatraju mudrim sredstvom sopstvenog opstanka, kao da smatraju da je biti iskren, dečije iskren, sa sobom i drugima naivno, glupo i skoro pa po sebe i druge opasno ponašanje.

Licemerje je temelj predrasuda i stereotipa, ono je osnov lažnih slika o sebi i realnosti i uvek odličan početak ljudskih nesporazuma, konflikta i nesreća.

I - licemerje je neuništivo. Može se zauzdavati, krotiti, smanjivati po malko, ali će se uvek nanovo javljati, u različitim oblicima među ljudima.

Ljudi, za svu svoju krhkost i strahove, za svu grubost drugih ljudi i sveta kojoj su katkada izloženi - nisu uspeli da smisle nikakav bolji "štit" za sebe, osim - licemerja.

Samo su zaboravili da taj i takav "štit" nema bodlje samo "spolja, prema drugima" već i "iznutra, prema nama samima".

Jedan od najlepših doživljaja koji se sa ljudima uopšte može imati je proces - oslobađanja od licemerja, proces dobrovoljnog odustajanja da koristimo licemerje tamo gde je mesto iskrenosti. Taj se proces ponekad i negde zove ljubav kad se privatno rešimo da sklonimo "štitove" licemerja ili se zove progresom, napretkom kada većina nas odluči da to uradimo u društvu.

Nemam nijedan razuman i racionalan razlog zbog kojeg verujem da je proces oslobađanja od licemerja uvek moguć - ali verujem da su ljudi za taj proces uvek sposobni. Ljudi umeju da budu pravo čudo, ako i kada se toga sete.

Smešna stvar je da su se ljudi, na primer, setili da ustanove 1.april, kao dan šale i bezazlenih prevara, ali se nisu setili da ustanove "Dan bez licemernog ponašanja, Dan obavezne iskrenosti". Jedan moj drug, temeljan, zdrav cinik mi je pri razgovoru o licemerju odmah ponudio "Ja bih predložio i  utvrdio 30.februar, šta kažeš?".

Šta da mu kažem? Znamo se dovoljno dugo i dovoljno dobro da možemo komunicirati - bez licemerja. Meni katkada treba njegov zdrav cinizam, a njemu treba moja tvrdoglava ubeđenost da i stvari i događaji i ljudi mogu uvek biti bolji nego što jesu.