Jedan/na šumom, drugi/a drumom
-razgovor bez dijaloga-zvuči blesavo, ali postoji!-
Uzaludno trošenje vremena, reči, tema i ljudi obeležava vreme u kom živim. Niko nikog ne sluša, niko USTVARI ni sa kim ne razgovora, SVI SVAKOME troše najdragocenije što se ima – VREME. Kad ja kažem «nema ravnopravnosti, diskriminacije ima», odgovore mi «i kod drugih je tako!». I...? I uopšte se ne razumemo, jer ja govorim «promenimo!», a sagovornik/ca ustvari kaže «ne menjajmo!». Ne umemo da dopremo jedni do drugih. Kao u čuvenom serijalu filmova «Gorštak» («Highlander» - «there can be only one!»), gde se večno živući bore jedan protiv drugoga na smrt (odsecanjem glave) sve dok ne ostane samo JEDAN, on - konačni pobednik dobra nad zlim (ili obrnuto). I nije važno šta jedan drugom pre ili u toku borbe govore, oni se nalaze, «razgovaraju» i bore samo zato da OSTANE SAMO JEDAN. Kad god načnem teme nepovoljnog položaja žena u Srbiji, poruke od sagovornika (bez obzira na to ŠTA se od reči stvarno upotrebi) idu po spektru : podsmeh («i plavuše?»), omalovažavanje («nisu žene za to...»), uvreda («AFŽ, skojevke, feminstkinje..»), minimiziranje («ima mnogo primera ravnopravnosti....»), neuspela duhovitost («da li samo brkate i gabori...») do pozivanja na «neporecive religijske vrednosti» («žena treba da sluša, mesto joj je u kući...»), poruke koje ustvari kažu «može biti samo jedan».
A u retkim slučajevima ipak dopremo jedni do drugih, ČUJEMO SE I SASLUŠAMO. U takvim retkim prilikama počinje dijalog, ne bacamo samo reči u vazduh, nego stvarno razgovaramo, opisujemo problem, ocenjujemo da li je rešiv i bavimo se onda predlozima za rešavanje problema diskriminacije, društvene nepravde, nepovoljnog položaja žena kod nas. U takvim slučajevima delimo svest da «mora biti najmanje dvoje», dvoje i za pobede i za tango i za dijalog i za razgovor. Dvoje za sve.
I nije samo tema neravnopravnosti žena tema o kojoj se vodi razgovor bez dijaloga (koliko god to zvučalo blesavo!), tako nam je sa svim drugim temama u društvu. Neko kaže «nacionalizam», a neko drugi «aha, opravdavaš ratove i zločine!», neko kaže «građansko društvo», a neko drugi «aha, ti si protiv Srba!», neko kaže «sekularna država», a neko drugi «aha, ti si protiv crkve!», neko kaže «sloboda govora», a neko drugi «aha, a meni se brani da branim svoj narod» ........neko kaže «društvena nepravda», a neko drugi «aha, vidiš da postoji teorija zavera!»..........MOŽE BITI SAMO JEDAN.
Kada ćemo početi da vodimo dijalog, razgovarajući, zavisi od najmanje tri prethodna događaja:
- dobrovoljno odustajanje od toga «da može biti samo jedan»
- znanje i veštine za dijalog, spremnost da se kvalifikuje (diskvalifikuje) ideja iz teme, a ne sagovornik/ca
- uzori u javnosti koji razgovaraju, a bez sumnje se vidi da je u pitanju dijalog
Sve dok se ta tri prethodna događaja ne dogode, jasno i neporecivo, mi ćemo trošiti vreme, ljude i teme bez ikakvog drugog rezultata do jasnoće društvene nesposobnosti da o bilo čemu stvarno razgovaramo. Imaćemo ustvari ućutkivanje tokom razgovora umesto dijaloga. A žene se u ućutkivanje, na žalost, jako dobro razmeju, jer svaka od nas ućutkivanje ima kao lično, životno iskustvo. I baš zato ne mogu da odustanem od borbe za razgovor tokom kog se dešava dijalog. Čujemo li se? Slušamo li se? Razumemo li ŠTA se govori ili svako od nas vodi monolog slušajući samo svoje unutrašnje predrasude, stereotipe, svoje strahove izgrađene neznanjem i odsustvom dijaloga o bilo čemu u društvu? Šta smo BEZ razgovora koji JE DIJALOG? Mora biti dvoje. Za dijalog, za tango, za pobede, za promene, za kvalitet života, za budućnost.........
